Skip to main content

Učio o ambalaži a potom i konzervaciji na Fakultetu primenjenih umetnosti. Provetravao Kvaku 22 i vodio njenu galeriju. Ne voli kablove, kese, godine i titule.

Postoji negde između slike i pesme.

IG: Petar Aleksic

Pre nekoliko godina – kao član kolektiva Kvake 22 učestvovao si u sredjivanju ruinirane zgrade u centru Beograda i stvaranju alternativnog kulturnog centra. Kako je za tebe počela cela ta avantura?

Čuo sam za Kvaku kada sam tražio prostor za prvu samostalnu izložbu. Bilo mi je zabavno da se tu motam i pričam sa ljudima koji su pokrenuli celu stvar. Trebao mi je novi atelje, a na spratu Kvake su postojale prazne sobe. Kada sam se popeo gore video sam rupe u krovu, fleke od buđi na zidovima, nisam ni znao da tolike fleke uopšte mogu da postoje. Sve je bilo sjebano. Na kraju sam se dogovorio sa ekipom, počeo da sređujem sobu i tako je to krenulo. Njihov jedini uslov je bio da aktivno učestvujem u kolektivu. Tada galerija nije ni postojala, otvorili smo je u februaru 2017. godine.

Zgrada je nekada bila radionica za popravku muzičkih instrumenata Vojske Jugoslavije, ali je onda ostavljena da se raspada. Kada ste upali unutra pronašli ste svašta u prostoru, od delova instrumenata, starih nota, muzičkih ploča… Ti si odlučio da te predmete oslikaš. Reci mi nešto više o celom tom procesu. Kako su sami predmeti uticali na tvoj rad?

Mislim da postoji nešto skriveno u životnom veku predmeta, bilo to naivno i masovno proizvedeno kao što je, na primer, koža za bubanj na kojoj sam slikao.

Te godine sam krenuo na fakultet, učio konkretne stvari, činjenice, istoriju, radio studije mrtve prirode i modela. Kvaka se u mojim mislima postavila kao suprotna stvar. Amorfna ideja, nepotpuno izgrađena i oblikovana. Prostor za igru, slobodnu misao i prilika da stvarno proživim svoj rad. Cela serija Ostaci idejno postaje omaž tom novom početku i svemu što on donosi.

Svaka slika iz ciklusa Ostaci ima neki svoj kolorit, potpuno različit od drugih. Zašto si se odlučio na takav pristup?

Ideja je bila da svaka slika ima svoju autonomnost, da diše drugačijim dahom i govori drugačiju priču dok u celini postoji ideja koja sve povezuje. Zanimljivo mi je bilo što krug kao forma omogućava gledanja rada sa bilo koje strane, pa pojedini radovi mogu da se percipiraju na više načina.

Bila je tu i jedna spaljena koža za bubanj koja je izgorela u nekom požaru. Ona mi je bila zanimljiva. Oribao sam garež, oslikao rad i baš dugo je stajao na zidu. Nekako, kad vidiš tu sliku, znaš da si u Kvaki.

Pored tog rada, u Kvaki smo mogli da vidimo i razne druge radove umetnika – fotografije, crteže i slike koje su se smenjivale. Zanimljivo mi je bilo što veliki broj ljudi ima priliku da ih vidi van neke klasične izložbe u galeriji.

Pa da, uvek smo imali neku izložbu u prostoru. Mislim, nije to bio ozbiljan projekat, nego kad se probudimo, ako bude tmuran dan mi odaberemo i zakačimo neku sliku to jutro, da malo promenimo stvar.

Kako je celo to iskustvo uticalo na tebe?

Upoznao sam dosta novih ljudi, napravio par dobrih drugara, mislim da ću se ceo život družiti sa njima. Naučio sam da mogu da radim više stvari odjednom, da slikam pola sata, pa nosim gajbe piva, pa na faks, pa se vratim da čistim pikavce i tako neke stvari.

Dobro je da se naučiš brzini, da možeš u hodu da smišljaš i rešavaš sve. Mislim da je to iskustvo bilo baš dobro jer me je u tim godinama nateralo da se nekako ubrzam.

Posle par godina organizovanja izložbi i drugih programa, izašao si iz kulturnog centra. 

U narednoj seriji koja se zove Veličina dana napravio si značajan vizuelni zaokret. Boje su svedene, a prizori jako jednostavni. Koja je bila motivacija iza te promene?

U tom periodu života osećao sam nelagodnu skučenost. Želeo sam da probam nešto novo u svom radu. Bila mi je potrebna nova tema, svež pogled i nešto na prvi pogled jako jednostavno. Tada sam bio na četvrtoj godini fakulteta, studirao sam restauraciju i konzervaciju. Na predavanjima se detaljnije ušlo u priču o hrišćanskoj ikonografiji i elementima ikonopisa. Postoji nešto vanvremenski u tom jeziku što sam želeo da upotrebim u svom radu.

Čini mi se da odsustvo i „veličina dana” postaju glavni motivi. Kako si došao do toga?

Pejzaž počinjem da gledam kao zagonetku. Kao prostor bez granica koji postavlja pitanja gde odgovori treba da budu jednostavniji i promišljeniji. Hteo sam da gradim neki osećaj i atmosferu, nešto šire i od čoveka samog, nešto svetlije i slobodnije.

Voda, nebo i brdo su motivi koji su mi tada bili potrebni. Mislim da postoji praznina u svima nama koju na kraju dana ne bih da objasnim, već samo prikažem.

Poslednjih par meseci radio si murale, tapiserije… Koliko je bitno istraživati nove načine ekspresije? Šta je tebi to istraživanje omogućilo?

Omogućilo je prostor za igru. Ne mogu jednu istu stvar da radim deset godina, moram da animiram sebe, da menjam, da probam nešto novo, sa novim materijalima, sve mi je to zanimljivo. Nekako, čini mi se da što više znam – lakše ću kasnije odrediti šta mi je bitno. Voleo bih da uradim hiljadu stvari i da onda nađem jedan pravi način za ono što meni treba. Mislim da umetnik ne treba da se zadržava dugo na jednom polju.

Važno je biti teorijski potkovan, stvarno početi od početka, od prave i krive linije. Nešto lepo i naivno dolazi na samom početku eksperimentisanja. Istraživanja i nova interesovanja mi jesu bitna. Nešto što iznova hrani duh.

Van slikarstva pronašao sam svoje mesto između poezije i melodija trube. Nekada mi je stvarno potrebno da skrenem misli sa slike.

Koji ce biti glavni fokusi tvog budućeg rada?

Neodređenost, slobodna misao, prostor i vreme. Ikonografija, vera i nagoveštaj povratka ka onom istinski bitnom.