Skip to main content

Ognjen Milanović je rođen 1987. godine u Beogradu. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti, odsek Grafika, 2013. godine u Beogradu. Učestvovao na grupnim izložbama i imao dve samostalne izložbe.

Pored likovnog stvaralaštva bavi se i grafičkim dizajnom.

IG: OgnjenMilanovic

Kada su reči postale bitne u tvom radu?

Oduvek sam imao sklonost ka pisanju. Svaka reč ima svoju zvučnu i vizuelnu pojavu. Tanka je ta granica koja deli čula.

Pored linija, tvoji crteži nekad eksplodiraju i znakovima. Šta te privlači njima?

Volim da crtam površine koje su sačinjene od simbola, reči, brojeva, znakova i nečeg što koriste ljudi koji se bave naukom. Posmatram kakvi su odnosi tih oblika, kako se uklapaju i onda od njih pravim veće površine i kompozicije. To more znakova postaje kao neka vrsta dnevnika.

Na nekim crtežima ostaju vidjivi tragovi grubih poteza. Zašto ti je to važno?

Crtež je trag na papiru. Nisu svi otisci isti. Neki su duboko u papiru, dok neke vetar može odneti. Sve zavisi od materijala i emocije. Linije su fizički objekat, realni materijali koje oblikujemo pod prstima. Sve je u nameri. Jedna linija može reći mnogo. I nije svaka linija bitna ako joj ti sam ne udeliš bitnost.

Pored izložbi, radove redovno objavljuješ i na internetu. Šta ti donosi instagram a šta oduzima?

Iskreno, video sam da mi prija instant pažnja i iskoristio sam to da istreniram svoj mozak da crta sve više kako bi dobio tu nagradu. Mozak želi nagradu ali ne zna da su crteži zapravo cilj. Zeznuo sam ga malo.

Internet mi je omogućio brzu komunikaciju sa publikom. Crteži koje okačim na internet često nađu svoje mesto kod nekoga u kući. Ali opasnost komunikacije isključivo preko interneta je cepanje ličnosti bez integracije i sve veća usamljenost. Sposobnost koncentracije je sve manja. Čovek se poistovećuje sa onim delom sebe koji formira da bi sebe prikazao na određeni način u javnosti. Svaki pokret, svaka reč i misao pripadaju javnosti. Destruktivni i nesavršeni delovi gurnuti su u senku.

Moj put će biti kroz nesavršenosti i kroz umetnost. Možda uspem da povežem sve delove sebe u jednu celinu.

Koliko tebi  znači  taj direktan  kontakt sa ljudima koji od  tebe kupe crteže?

Ljudi se povezuju sa mojim crtežima na različite načine. Svaki put kad se sretnem sa osobom koja želi da poseduje moj crtež u meni raste snaga za dalje. Znači mi kada mi neko kaže da je u nekoj teškoj životnoj situaciji pronašao nadu u mom crtežu. Na taj način komuniciramo i pomažemo jedno drugom.

Šta te najviše pokreće da crtaš?

Potreba da prevaziđem nemoć i izrazim jako osećanje. Potrebni su mi odgovori i kroz umetnost ponekad dolazim do njih. Želja da imam nešto što mi ne može biti oduzeto. Na kraju sve gubim, to znam, ali u sebi se nadam i osećam da postoji nešto što nikad neće nestati i što je večno prisutno u najlepšem obliku. Dijalog sa nepoznatim.