Skip to main content

Fakiri su umetnički duo, večiti istraživači, koji uranjaju duboko u skrivene slojeve (nad)realnosti i odatle nam donose egzotične i senzualne fragmente u vidu skulptura, instalacija i drugih magičnih formi.

IG: fakirisajugaartIG: a.k.c._gnezdo

Studirala si slikarstvo, a Nenad srpski jezik i književnost. Kako se taj fokus preusmerio na skulpture i instalacije?

Kada sam upisala master, osetila sam zasićenje prema slikarstvu. Kao da to više nije bio moj jezik, nisam mogla na taj način da se izrazim. Imala sam potrebu za direktnim kontaktom sa materijalom. To se poklopilo sa otkrivanjem Inex filma. (Napuštena i  propala zgrada INEX Filma je skvotirana i tu su se okupili ljudi koji su prostor sredili i koristili ga za izložbe, predstave, koncerte…)

Šetala sam krajem i videla tu ruiniranu zgradu na čijem je ulazu visio ogroman crni materijal sa žicom. Kao nekakva skulptura. Meni je to ličilo na veliku vranu. Prišla sam i videla tablu gde je pisalo – Dobrodošli antifašisti, rejveri, skejteri, slikari… i nastavljalo se dugo nabrajanje. To je bio otvoreni poziv. Mislim da smo Nenad i ja isto veče otišli u Inex.

Zvuči kao kada je Alisa upala u Zemlju čuda.

Ha-ha, jeste. Bilo je tu razne ekipe: muzičara, performera, aktivista… Mnogo mi se dopao taj vajb. Fenomenalna je bila sinergija ljudi koji su stvarali različite sadržaje u zajedničkom prostoru. Ceo Inex je bio kao neka velika reciklaža. Ruina koja živi drugi život. Mogao si da koristiš materijale koje nalaziš oko sebe. Recimo, za rođendan Inexa smo od brda starih limenki napravili skulpturu od stotinu ribica koje smo okačili u dvorištu.

Te godine smo, takođe, prvi put otišli na O.Z.O.R.A. festival. To je bio prvi psihodelični festival na kom smo bili i on je ostavio snažan uticaj na nas.

Instalacije koje radite su često deo scenografije psihodeličnih festivala. Koji je bio prvi festival na kom ste izložili radove?

Naša prva instalacija bila je prikazana na festivalu blizu Pančeva, u organizaciji Wicked Forest-a. Ispleli smo velika viseća gnezda, uveli svetla u njih i zakačili ih na ogromno drvo. Ljudi su raširili šatore i festival je počeo. Međutim, Tamiš je narastao i poplavio sve. Mislim da su na kraju samo ta gnezda ostala da vise iznad vode. Ljudi su se jedva vratili kućama, ali mi smo naš deo posla dobro obavili (smeh).

Iako festival nije prošao najbolje, celo iskustvo nam se svidelo. Dopala nam se avantura rešavanja raznih izazova. Jer koliko god da je ozbiljna organizacija, na kraju dana se ipak oslanjaš na svoje znanje i kapacitete i moraš sve da prilagodiš terenu. Tokom rada dolazimo u kontakt sa mnogo zanimljivih ljudi i svaki put nešto novo naučimo. Što više učiš, lakše možeš kasnije da radiš kompleksnije i veće instalacije, da znaš kako da ih preneseš i postaviš u prostoru.

Često koristimo i blacklight koji pojačava taj magični momenat, a Nenad uči 3D mapping. Projektujemo video na skulpture, što daje dodatnu dimenziju svemu.

Kakve su reakcije publike na vaše skulpture?

Različite. Uglavnom se ljudi oduševe, ali ima i drugačijih reakcija. Javila nam se jedna devojka koja je videla naše figure na festivalu u Rumuniji i jako su je emotivno pogodile,  rasplakala se. Uznemirili su je šavovi koje je videla, spojevi i njihova ljudska nesavršenost…

Čar festivala je što ljudi u različitim stanjima svesti percipiraju skulpture, pa su na različite načine podložni njihovom uticaju. Trebalo nam je vremena da počnemo da vodimo računa o tome. Da shvatimo da moramo da pazimo na emotivni doživljaj publike koja tu dolazi. Ipak, festivali su mesta zajedništva, a ti kao umetnik vodiš doživljaj i emocije ljudi, pa moraš da budeš svestan odgovornosti koju nosiš.

Kod nas je slabo razvijena scena za instalacije tako velikog formata, za razliku od inostranstva, gde postoje festivali kao što su Boom, Burning Man, Nowhere u Španiji i mnogi drugi koji prikazuju velike instalacije fantastičnih umetnika. Kako uspevate da održite produkciju živom u Srbiji?

Da bi mogao na ovaj način da eksperimentišeš, ipak moraš da imaš neku finansijsku potporu. Mi smo se zbog toga preselili u Kruševac, kako bismo mogli da se bavimo onim što volimo. Da smo ostali u Beogradu, ne bismo mogli da funkcionišemo od kirije do kirije. U Kruševcu smo otvorili kulturni centar Gnezdo, gde organizujemo različite događaje, svirke, predstave, radionice i predavanja. Kroz aktivnosti Gnezda se trudimo da napravimo neki održiviji model finansiranja.

Mislim da svako ko se bavi umetnošću razume da neke žrtve moraju da se naprave. To je pitanje prioriteta. Raditi nešto što voliš je totalni luksuz. U svetu koji je izrazito materijalistički kao da moraš stalno da se pravdaš sebi i drugima zašto se baviš nečim što nema konkretnu, finansijsku vrednost, nego neku apstraktnu i nematerijalnu. Sve je to malo ludo, ali treba imati neku dozu ludosti za umetnost. Kompromisi moraju da se prave, ali trudimo se da oni uvek budu u okviru našeg sistema vrednosti.