Skip to main content

Marija je rođena u Beogradu 1988. godine. Završila je Fakultet primenjenih umetnosti, odsek Grafika i knjiga. Od tada se bavi tradicionalnom grafikom, ilustracijom i grafikom za video-igre.

Inspiraciju nalazi u knjigama i muzici.

Instagram

Prvobitno si studirala arheologiju.

U kom trenutku si se zainteresovala za vizuelnu umetnost?

Kada sam upisala arheologiju, na fakultetu smo morali da crtamo iskopane artefakte; to su mi bili omiljeni časovi. Vremenom sam shvatila da arheologija nije moja najveća ljubav. Odlučila sam da se posvetim crtanju.

Najveći uticaj na mene imale su ilustracije Radomira Reljića iz knjige Usta puna zemlje. U tom momentu sam želela da postanem ilustrator, da ilustrujem Kafkine priče, poeziju Vaska Pope i povlačim poteze dok slušam omiljene bendove.

Na fakultetu si posvećeno istraživala grafiku. Čini mi se da je ona imala značajan uticaj na tvoj stil i rad. Šta te je privuklo njoj?

U početku mi se svidela ta neizvesnost, nisam znala kakav će otisak biti dok ga ne odštampam, pogotovu kad sam radila preklope. Kasnije sam stekla kontrolu nad procesom, pa sam se trudila da dobijem posebnu atmosferu i efekte koje nisam imala u klasičnoj slici ili crtežu.

Proces grafike i sam rezultat su nešto bez čega ne mogu da živim, divni su.

Zašto misliš da je tradicionalna grafika i dalje privlačna iako proces izrade nije nimalo lak?

Tradicionalna grafika je komplikovana, traži prostor, puno vremena i materijala za samo jednu matricu i jedan otisak. Iako tokom godine postoje razni konkursi za izložbe, retko ko uspeva da živi samo od prodaje grafika, pa se mnogi okreću jednostavnijim metodama.

Ipak, grafika zadržava umetnički kvalitet kao i crtež, slika ili skulptura. Ima svoj miris, teksturu i poetičnost koja ostaje čak i kod agresivnih poteza i duhovitih motiva.

Koje savremene grafičare ceniš?

Mogla bih da navedem sve kolege sa kojima sam studirala, kao i profesore. Svako od njih ima lični rukopis koji se čita i bez potpisa. Velika mi je želja da okačim drvoreze sa motivima Dunava Dimitrija Pecića, profesora sa sestrinskog fakulteta.

U CRTEŽIMA IMAM PROSTOR DA KAŽEM
ONO ŠTO MI JE TEŠKO DA IZGOVORIM REČIMA,
I TO KROZ SCENE IZ SNA.

Marija Đeranović

Tvoji novi radovi, iako digitalni, u sebi su zadržali stil koji si prethodno istraživala tokom studija.

Budući da sam se najviše bavila grafikom, intuitivno sam taj pristup prenela i na digitalni crtež. Sličnom metodom gradim površine, što je komplikovaniji način da se ilustruje, ali kod tog postupka imam najviše kontrole, uključujući i ostavljanje grešaka koje opet imaju neku svoju priču i vrednost.

Najčešće se izražavaš kroz motive fantastičnih bića i pejzaža. Kakav značaj ti motivi imaju za tebe?

Čudno je, ali ne doživljvam te radove kao fantaziju, bar ne dok mi neko ne ukaže na to. Ti radovi su nastajali jer sam želela da dočaram određenu atmosferu ili emociju, a videla sam ih u toj „nadrealnoj“ formi.

Motiv koji najčešće koristim su ribe. I dalje otkrivam njihovo potpuno značenje.

Jedno od prvih sećanja koje imam tiče se pecanja i gledanja ribe kako se koprca na vazduhu. Karlos Kastaneda je rekao da je cilj savladati ravnotežu između užasa što smo živi i ushićenja što smo živi.

Ribe su zaključane u mojim mislima kao kompleksnost univerzuma, kao promena, kao individua i kolektiv. Zbog njihovog aerodinamičnog oblika, fluidnog kretanja i raznolikih boja.

Između ostalog, vidim ih i kao putanje i prilike koje nam se pružaju i za koje se odlučujemo.