Ana je slikarka iz Zagreba. Pored slikanja izražava se i kroz crtanje, šivanje i vez. Uživa gledajući more i reke, svog sina kako raste, vatru kako igra i ljude kako se menjaju. Raduju je muzika i pokret, otkrivanje novog i prepričavanje snova.
Par godina si razvijala seriju Planine. Zašto si odabrala planine kao motiv?
Planine su bile spontani nastavak mog diplomskog rada Posveta Hiroshigi, posvećenog majstoru japanskog drvoreza. Kroz taj ciklus sam po prvi put spoznala kako priroda sama po sebi može biti dostojan motiv za slikarsko prikazivanje. Vrhovi planina su mjesta tišine, introspekcije i mira. U svim kulturama su sveta mjesta.
U tvojoj prvoj fazi rada inspirisao te je japanski umetnik Hirošige. Reci mi nešto više o njemu i šta te je lično privuklo njegovom radu.
Hiroshige je bio majstor drvoreza iz prve polovice 19. stoljeća i posljednji veliki majstor ukiyo-e umjetnosti. Putovao je Japanom i izrađivao drvoreze. Radovi su mu svojevrsni putopisi u slikama, a odlikuju se nevjerojatnom finoćom boja i kompozicije. Djeluju vrlo nježno i minuciozno, što je pravo postignuće s obzirom na to da se radi o tehnici drvoreza. Slučajno sam naišla na njegovu monografiju i na prvi pogled su me privukle savršene kompozicije i sklad boja.
Imala si prilike i da izlažeš u Japanu. Kako je na tebe uticalo to iskustvo?
Japan je teško ukratko opisati, ponekad sam se osjećala kao na drugom planetu. Tamo se čovjek osjeća prije svega jako sigurno. Ljudi su ljubazni i spremni pomoći iako ne znaju engleski. Ono malo natpisa po gradu koji su na engleskom krivo su napisani. Kada bismo izlazili iz restorana, čitavo osoblje izašlo bi iz kuhinje da nas pozdravi. Mnogo ljudi vozi bicikle. Biciklističkih staza ima jako malo, no nitko nikog ne psuje kao u Zagrebu. Općenito su vrlo smireni. Koševa za smeće jednostavno nema, ljudi nose smeće kući, recikliraju ga, a gradovi su jako čisti.
Pri posjeti zen vrtu najnormalnija pojava je vidjeti nekog vrtlara kako vodi brigu o već ionako savršenoj livadi. Rade to s takvom pažnjom i ljubavlju da sam više puta poželjela ostati tamo i postati vrtlar.
Primijetila sam da putovanja i promjena okoline djeluju vrlo poticajno na mene, zato i volim putovati. Prelako je ući u rutinu i naviknuti se na svoj grad, njegovu energiju i svakidašnju kolektivnu jadikovku. Tek kada bih se vratila s nekog putovanja shvatila bih u kako lijepom gradu i zemlji živim. Svaka mala promjena rutine čini život zanimljivijim i svježijim.
Da li bi posebno izdvojila neka mesta u Zagrebu koja ti znače?
Nakon potresa razmišljala sam o tome koliko je moj grad neizostavni dio mene, jer svako svoje sjećanje vežem uz neko mjesto. Moj prvi atelje bio je u Medici, jednom od rijetkih skvotova u Zagrebu. Tamo se dešavaju koncerti, izložbe, festivali. To mjesto me je poprilično obilježilo u mlađim danima, kao i moj odsjek na Akademiji. Nastavnički odsjek nalazi se na Jabukovcu, brdu iznad centra Zagreba, i neko vrijeme bio mi je doslovno drugi dom. Izložba u Laubi puno mi je značila, Laubu sam i prije svoje izložbe smatrala najljepšim izložbenim prostorom u Zagrebu. Redovito posjećujem izložbe u galeriji Studentski centar, koja je, nažalost, stradala u potresu. Naravno, i Meštrovićev paviljon ili Džamija, kako ga Zagrepčani zovu, mnogo znači svim umjetnicima.
Nakon intenzivnog rada na seriji Planine, u Laubi si izlagala radove iz serije Šume. Šta je to dobro ili loše što ti donosi rad u ciklusima?
Kada radim na nekom ciklusu mirna sam, jer sam svijesna da u sljedećim mjesecima imam vremena izraziti sve što želim bez pritiska.
No, kada se radovi izlože, odmah dolazi pritisak za započinjanjem nečeg novog. Ponekad me ljudi već na otvorenju pitaju kad će sljedeća izložba. To mi zvuči kao da dođeš na koncert benda koji promovira novi album i usred pjesme ih pitaš kada će snimiti novu pjesmu. No, to je još jedan pokazatelj u kakvom užurbanom vremenu živimo. Nešto što si radio mjesecima konzumira se u minuti ili sekundi na ekranu mobitela i ide se dalje.
Slika predstavlja tebe u vremenskom periodu slikanja. Nekada dođeš u atelje presretan i sve ti je jasno, a ponekad sumnjaš u to sto radiš i ništa nema smisla. Najbolje što sam naslikala, naslikala sam brzo, bez prevelikih kalkuliranja. Kao da je jednostavno i lako izašlo iz mene.
Kod serije radova Šume najbitnije mi je bilo proizvesti određeni osjećaj mira kod promatrača, istovjetan onom koji nam boravak u prirodi daje. Možda potaknuti ljude da sljedeći put pozornije pogledaju nešto što uzimaju zdravo za gotovo. Fromm je rekao da je ljubav prema nekome ili nečemu jednaka pažnji ili brizi koju tome posvećujemo. Slikarstvo je često samo dugotrajno promatranje, pridavanje pažnje i ljubavi onome što slikaš. Željela sam da nešto slično osjeti i promatrač.
U tvojim radovima linije su negde grebane, utiskivane… Koliko ti znači rad na teksturi?
Rad na teksturi slike je ono što sliku čini slikom. Kod izrade ciklusa Šume premazala bih platno svjetlijim tonom, a zatim nanijela gusti sloj tamnije boje i urezivala linije i točke u površinu. Sada na novom ciklusu odredim okvirno kompoziciju, izrežem ogromne papire, namažem ih bojom i otisnem na platno. Radim veliku monotipiju, sliku na grafički način. Puno radim s pik trakom koja mi pomaže da izoliram određene dijelove slike i zaštitim ih od premaza boje. Na taj način dobivam oštre i čiste prijelaze među plohama. Često slikajući ponavljam mehaničke pokrete grebanja i potpuno izgubim pojam o vremenu. Radeći neke cikluse, duže periode sam provodila sama u ateljeu, ponekad od jutra do mraka. Zaboravila bih kako mi zvuči glas. U ateljeu imam peć na drva pa zimi svako malo stanem i naložim vatru, ugrijem ruke i gledam u plamen tko zna koliko. Smatram da je slikanje neka vrsta meditacije, ako meditaciju shvaćamo kao putovanje u svoju biti, tj. stanje kada se uspijemo osloboditi svojih misli i jednostavno biti prisutni u trenutku.
Pored slikarstva baviš se i vezom?
Tkanje i vezenje su meditativni, spori procesi, s dugom poviješću. Zanimljivo mi je istraživati slikarstvo u tom smjeru, od narodnih vezova do umjetnosti Anni Albers, a neki okviran cilj mi je istražiti tradicionalne vezove s ovih prostora. Prošle godine počela sam čitati i istraživati o staroslavenskoj mitologiji i običajima. Voljela bih vremenom započeti neki ciklus inspiriran tim saznanjima.
